Pripremila: Iva Kolimbatović, psihologinja

Empatičko reflektiranje

Kako bismo definirali pojam empatičkog reflektiranja, razdvojit ćemo ga na dijelove od kojih se sastoji. Empatija je uživljavanje u emocionalna stanja druge osobe i razumijevanje njezina položaja na temelju percipirane ili zamišljene situacije u kojoj se ta osoba nalazi. Kako bismo drugoj osobi, npr.djetetu, prenijeli razumijevanje njegovog položaja i aktualnih emocionalnih stanja, reflektiramo osjećaje, u prenesenom značenju služimo kao ogledalo u kojem se dijete ogleda i time bolje upoznaje samoga sebe.

 

Reflektiranje osjećaja odnosi se na jednostavno primjećivanje i verbaliziranje doživljenog u jednostavnim, djetetovoj dobi prilagođenim, izrazima. Npr. ako primijetimo da dijete veseli igra s određenom igračkom, reći ćemo jednostavno “Veseli te to/Veseli te ova igra.”, ako dijete pak pogleda pa odbaci igračku reći ćemo “Ne sviđa ti se ova igračka/Ne želiš se s ovime igrati”. Ako se dogodi sukob među braćom ili prijateljima u parku oko igračke i dijete ostane bez igračke, pri čemu se namršti i stisne šake, reći ćemo “Ovo te naljutilo, baš si htio/htjela tu igračku.”.

 

Reflektiranjem emocija dajemo djeci ime za emociju koju proživljavaju. Svaki puta kada se naljuti, kada se refleksno namršti i stisne šake, dijete će čuti nešto poput “Sad si jako ljut/Ovo te naljutilo.” te s vremenom usvojiti pojam ljutnje povezan s određenim tjelesnim reakcijama i znakovima. Ova poveznica omogućit će mu samostalno prepoznavanje i imenovanje vlastitih osjećaja koji čine temelj emocionalne inteligencije.

 

Urođenost i svrha emocija

Svatko je od nas od rođenja društveno biće i prirodno doživljava cijeli raspon emocija od prvog dana kao novorođenče. Emocije ne učimo, već su ove urođene tjelesne reakcije izazvane nekom vanjskom ili unutarnjom situacijom, a tek ih iskustvom učimo prepoznavati i imenovati. Tjelesne reakcije koje prate određene emocije otkrivaju nam evolucijsku svrhu svake emocije. Kroz proces evolucije sisavaca emocije su predstavljale određenu evolucijsku prednost jer su naše tijelo pripremale na izazove s kojima smo se suočavali. Npr. ljutnja nam na tjelesnoj razini daje mnogo energije u šakama i nogama, a prirodno se javlja nakon povrede bilo kojeg oblika. Na ovaj način, ljutnja je našeg neandertalskog pretka pripremala na borbu (energija u šakama) ili bijeg (energija u nogama) od neprijatelja odnosno potencijalnog izvora povrede. Tuga nam stvara osjećaj pritiska u prsima i manjak želje za kretanjem - ova ponašanja čuvaju energiju i osiguravaju organizmu vrijeme za oporavak. Iznenađenje podiže obrve i širom otvara oči kako bi nas pripremilo na što bolju percepciju nepoznate i nove situacije što će nam omogućiti pravovremenu i primjerenu reakciju.

 

Osjeti vs. osjećaji

Svima nam je jasno da su tjelesni osjeti, poput boli, s razlogom tu - signaliziraju nam da nešto nije u redu. Npr. ako se opečemo na štednjak i osjetimo bol, to je signal da nešto nije u redu, da postoji opasnost kojoj smo izloženi i od koje se treba udaljiti. Kada bi osjet izostao ne bismo se na vrijeme pobrinuli za svoje tijelo i nastale bi ozbiljnije ozlijede. Dakle osjeti štite naše tjelesno zdravlje. Osjećaji funkcioniraju na sličan način - neugodni osjećaji signaliziraju nam da nešto nije u redu na emocionalnom planu - npr. signaliziraju da su prijeđene određene granice. Svaki je osjećaj s razlogom prisutan i u funkciji je zaštite našeg mentalnog/emocionalnog zdravlja.

 

Ipak, djeci često šaljemo potpuno suprotne poruke ovom prirodnom procesu, gasimo i ušutkavamo signale organizma u funkciji dobrobiti djeteta.

           

“Nema razloga da se ljutiš.”

            “Nemoj biti tužan/na.”

 

Ovakve poruke dijete ponavljano sluša kroz djetinjstvo od roditelja i drugih bliskih odraslih osoba u koje ima povjerenja. S vremenom više vjeruje tim porukama nego prirodnim signalima vlastitog tijela. Zamislite kada biste djetetu koje drži ruku na vrućem štednjaku rekli “Nema razloga da te to boli/Nemoj biti mala beba…” i na taj način ušutkali signal o tome da nešto nije u redu i da ruku treba povući od izvora opasnosti.

 

Emocionalni i intelektualni mozak

Različiti dijelovi mozga zaduženi su za različite instinktivne, emocionalne i misaone procese. Jednostavna podjela prema evolucijskoj hijerarhiji mozak dijeli u 3 dijela:

 

• “Racionalni” mozak
• “Emocionalni” mozak
• “Instinktivni” mozak

 

Promotrit ćemo, u kontekstu empatičkog reflektiranja, razine „emocionalnog“ i „racionalnog“ mozga. Kada doživljavamo određenu emociju aktivan nam je “emocionalni” mozak dok je veći dio “racionalnog” mozga „ugašen“. Zbog toga nema smisla dijete pitati za razlog pojave određene emocije ili ponašanja te, u situaciji preplavljenosti emocijom, razgovarati o pravilima ponašanja. Mozak zadužen za usvajanje pravila ponašanja i analizu situacije, “racionalni” mozak, u tom je trenutku „ugašen“. A čak i u momentima kada je „upaljen“, trebamo voditi računa o razvojnim ograničenjima ovog dijela mozga kod djece. Naime, “racionalni” mozak kod njih se tek razvija i svoj puni kapacitet dostiže oko 25.godine života.

 

Ovu je podjelu i aktivaciju određenih dijelova mozga posebno bitno imati na umu kod burnih emocija poput ljutnje ili bijesa. Djetetu je u tom trenutku potrebno razumijevanje i povezivanje dviju bića s “emocionalnim” mozgovima - poruka vidim što proživljavaš i prihvaćam te takvog (granicu postavljam isključivo na ponašanje). Krenemo li s djetetom u razgovor o pravilima ponašanja ili pitanja zašto se ponaša na određeni način, naići ćemo na zid - “racionalni” mozak u tom je trenutku „isključen“.

 

Emocija koja je prepoznata empatičkim reflektiranjem ispunila je svoju svrhu komunikacije stanja prema drugoj osobi i na taj način razriješena - opada u intenzitetu i potpuno se smiruje kroz kratko vrijeme. Emocija koja nije primijećena i prihvaćena nastavlja vrištati sve glasnije kako bi ju se čulo i vidjelo te perzistira do trenutka prihvaćanja (ili, u gorem slučaju po dijete, umjetnog gašenja/ušutkivanja).

 

 

Emocije u moderno doba

Razjasnili smo funkciju ljutnje u doba naših predaka i uvjetima kada je priprema tijela na borbu ili bijeg značila preživljavanje. U moderno doba, bez potrebe da se borimo ili bježimo kako bi sačuvali živu glavu, ljutnja se u svojem izvornom obliku javlja na isti način s istom motivacijom borbe protiv percipiranog neprijatelja. Zbog toga je prvotni poriv ljutitog djeteta da povrijedi izvor svoje ljutnje sasvim prirodan - dijete će udariti, ugristi, ogrebati… U okvirima normi današnjeg društva i u cilju zaštite sigurnosti svih sudionika procesa, djecu učimo da ne smiju udarati, gristi, grebati… Dijete koje je ovo pravilo već usvojilo te uspješno na tom planu razvilo vještinu samoregulacije, u ljutnji će vas umjesto fizičke povrede pokušati verbalno povrijediti. Tu uskaču uvrede poput “Glupa mama/glupi tata, ti si najgora mama/najgori tata na svijetu, ubit ću te…” i slične. Ponovno, radi društvenih normi i vrijednosti koje kod djece nastojimo izgraditi, ove ćemo uvrede nazvati ružnim riječima i na njihovo izgovaranje uvesti zabranu. Cilj nam je podučiti dijete kako iskomunicirati doživljenu ljutnju u okvirima sigurnosti i prihvatljivih ponašanja i izraza.

 

Kako bismo od početnog impulsa za povredom percipiranog neprijatelja, fizičkom ili psihičkom, došli do prihvatljivog komuniciranja emocije, potrebno nam je empatičko reflektiranje i postavljanje granica, no i razumijevanje pojmova samoregulacije i osobne odgovornosti.

 

Samoregulacija

Samoregulacija je unutarnji mehanizam koji nam omogućava da se ponašamo na promišljen i planiran način. Ovaj mehanizam u prvom koraku uključuje sposobnost kontrole impulsa i zaustavljanje, a potom i kapacitet pojedinca da učini nešto (iako to ne želi) jer je potrebno, jer okolina od njega to zahtjeva. Dječja sposobnost samoregulacije ponavljano je ispitivana takozvanim “marshmallow testom” u kojem se pred dijete stavi jedan slatkiš te mu se daje uputa da slatkiš može pojesti odmah ili može pričekati povratak odrasle osobe te će u tom slučaju (ako do tada ne pojede slatkiš) dobiti još jedan. Očit je impuls djeteta da slatkiš koji stoji pred njim pojede odmah, ako ovaj impuls uspije kontrolirati, zaustaviti i odgoditi zadovoljstvo jedenja slatkiša za kasnije, dvostruko će mu se isplatiti. Hoće li uživati u samo jednom slatkišu odmah ili u dva slatkiša kasnije, ovisi, naravno, o djetetovoj vještini samoregulacije. Muke po slatkišu možete pogledati na poveznici.

 

https://www.youtube.com/watch?v=QX_oy9614HQ

 

Djeca su domišljato nalazila različite strategije kako se nositi s izazovom, neki su odvraćali pogled od slatkiša, neki su ga gnječili i igrali se s njim, dok su ga neki pojeli i prije nego je odrasla osoba izašla iz prostorije. U svakom slučaju, njihovi su postupci imali utjecaj na ishod situacije za njih same - hoće li dobiti još jedan slatkiš ovisilo je isključivo o tome jesu li odoljeli prvom slatkišu do povratka odrasle osobe, isključivo o njihovom ponašanju. Dakle osobno su odgovorni za ishod situacije.

 

Osobna odgovornost

Osobna odgovornost je odgovornost koju imamo prema vlastitom životu. Primijenimo li pojam na situaciju “marshmallow testa”, biti osobno odgovoran znači snositi posljedice vlastite odluke djeteta da pojede ili ne pojede slatkiš do povratka odrasle osobe. Bitno je izgraditi ovu ideju o uzročno posljedičnoj vezi djetetovog ponašanja i ishoda za njega samoga: pojeo sam slatkiš pa zbog toga neću dobiti drugi/suzdržao sam se pojesti prvi slatkiš pa sam zbog toga zaslužio dva.

 

 

Ponašanje kao vrh sante leda

Budnim promatranjem djetetova ponašanja, vidjet ćemo puno više od samog ponašanja. U skladu s definicijom empatije, pokušaj uživljavanja u emocionalno stanje djeteta u određenoj situaciji otvara cijeli skriveni emocionalni svijet djeteta ispod površine samog ponašanja. Ponašanja predstavljaju vanjsku, vidljivu manifestaciju emocije ili potrebe u pozadini, slikovito, samo vrh sante leda, dok se ispod površine skriva pravi razlog za određeno ponašanje. Zbog toga je bitno na ponašanje tumačiti u kontekstu pozadinskih procesa kod djeteta te se u obraćanju djetetu usmjeriti na emocije ili potrebe koje primijetimo u pozadini. Za otkrivanje ovih pozadinskih procesa osposobljava nas naša ljudska priroda - društvena smo bića, puna razumijevanja i suosjećanja. U našim odraslim razmjenama informacija često ćemo jedni drugima reći rečenice poput “Naljutilo ga je što nije mogao dobiti tu igračku pa je udario brata” - ovo pokazuje našu sposobnost otkrivanja procesa u pozadini: udaranje brata samo je vrh sante leda, ponašanje koje je motivirano doživljenom emocijom ljutnje zbog uskraćene igračke. U reakciji prema djetetu nerijetko ćemo se osvrnuti samo na ponašanje, samo na površinu, i podsjetiti dijete na pravila ponašanja, podučiti vrijednostima, postaviti granicu na ponašanje te pritom u potpunosti zanemariti emociju u pozadini.

 

2 sastojka za uspješan dječji razvoj

Za uspješan dječji razvoj potrebna su dva sastojka:

 

 

1. Prihvaćanje emocija
2. Jasna struktura tj. postavljanje granica

 

Prihvatiti emociju ne znači prihvatiti i dozvoliti ponašanje koje iz nje proizlazi. Bitno je da su ova dva aspekta potpuno odvojena. Preporučljivo je prvo na red dođe prihvaćanje emocije kroz empatičko reflektiranje, a potom granica na ponašanje ako je ona potrebna. Obrnuti redoslijed odabrat ćete isključivo u situaciji kada je ponašanje opasno po dijete ili okolinu i potrebno ga je odmah zaustaviti. Promotrimo dvije situacije.

 

Dječak je na poklon dobio novi autić i sada ga isprobava i vozi po cijelom stanu dok vi u kuhinji kuhate. U vožnji prolazi oko vaših nogu što vam otežava hodanje i dovodi u rizik od saplitanja dok baratate vrućom hranom.

 

Kako postaviti granicu na ponašanje (vožnju autića oko nogu u kuhinji) uz empatičko reflektiranje?

 

1. Prepoznati emociju u pozadini ponašanja i verbalizirati ju - npr. u opisanoj situaciji dijete zabavlja vožnja novog autića na ovaj način.

 

„Sviđa ti se voziti autić ovuda / Zabavlja te prolaziti kroz moje noge.“

 

Cilj ove rečenice je poslati djetetu poruku prihvaćanja emocije koju trenutno proživljava. Prisjetimo li se definicije empatije kao uživljavanja u emocionalna stanja druge osobe, bit će jasno da je u ovoj situaciji bitno učiniti poveznicu s nekim osobnim iskustvom proživljavanja istog ili sličnog osjećaja. Ako iz vlastitog iskustva to ne možemo učiniti, potrebno je zamisliti osjećaj koji dijete proživljava iz njegove perspektive najbolje što možemo. Najveća dobit empatičkog reflektiranja upravo je u emocionalnoj povezanosti dviju osoba koja se stvara u situaciji promatranja i razumijevanja stanja druge osobe. Zbog toga ovo nije samo metoda koju ćete primijeniti “po udžbeniku” već je potrebno u proces ući s ljudskim, suosjećajnim dijelom sebe. Ljudi općenito velik dio informacija u interakciji primaju neverbalnim putem - iz položaja tijela, facijalne ekspresije, tona i glasnoće glasa druge osobe. Kod djece je to posebno izraženo i zbog toga je bitno da poruka prihvaćanja koju šaljete bude autentična. Izgovorite li savršenu rečenicu neiskreno, dijete će to osjetiti i takav postupak ne možemo nazvati empatičkim reflektiranjem.

 

Bitno je naglasiti da rečenica treba biti izjavna. U ulozi ste promatrača i prevoditelja emocionalnog stanja djeteta. Dajete mu ime za emociju koju proživljava, prihvaćate emociju i služite kao ogledalo trenutnog stanja u kojem se dijete ogleda i uči o sebi - ne pitate pitanja i ne potičete razgovor. Prisjetimo se dviju opisanih razina mozga: u situaciji proživljavanja emocije aktivan je “emocionalni” mozak dok je veći dio “racionalnog” mozga „ugašen“ - pretvorimo li rečenicu prepoznavanja emocije u upitnu, zahtijevamo od djeteta odgovor, aktivaciju “racionalnog” mozga i time komuniciramo s pogrešnom razinom mozga u odnosu na djetetovo trenutno stanje.

 

2. Postaviti granicu na ponašanje - u ovom dijelu, nakon poruke prihvaćanja emocionalnog stanja djeteta, osvrćemo se na ponašanje koje proglašavamo nedopuštenim.

 

„Ne smiješ voziti autić oko mojih nogu dok kuham, mogla bih pasti.“

 

Kao i u koraku empatičkog reflektiranja, bitna je autentičnost postavljene granice. Vaša neverbalna komunikacija (stav tijela, ton glasa, facijalna ekspresija..) mora jednoznačno slati poruku neprihvaćanja ponašanja i zahtjeva da ponašanje prestane. Ako ste u sebi nesigurni oko postavljene granice dijete će nastaviti s nepoželjnim ponašanjem kao da vas pita “Jesi li sigurna/siguran da moram prestati?”.

 

Kratko objašnjenje postavljene granice, u skladu s djetetovim kapacitetima za razumijevanje (obično ovisno o dobi) može pomoći jasnoći i sigurnosti u postavljenu granicu, a djeci pružiti dodatnu informaciju o razlozima za određeno ponašanje.

 

Drugi primjer poslužit će prikazu potrebe za obrnutim redoslijedom koraka empatičkog reflektiranja i postavljanja granica:

 

Djevojčica posvećeno crta flomasterima koji se nalaze u posudi na stolu, njezin brat za to vrijeme gradi utvrdu za svoje figurice te odluči za stupove upotrijebiti flomastere zbog čega bez pitanja uzima cijelu posudu sa stola. Djevojčica koja je upravo posegnula za flomasterom kada joj je oduzeta cijela posuda, okreće se ljutito prema bratu i udara ga.

 

Na ovakvo ponašanje, naravno, treba odmah reagirati, ugrožena je sigurnost dječaka koji je primio udarac i ne stignemo najprije empatički reflektirati stanje djevojčice koja udara. U ovom slučaju obrćemo redoslijed radnji:

 

1. Postavljanje granice na ponašanje - verbalno, a po potrebi i fizički (zaustaviti ponašanje, razdvojiti djecu)

 

“Ne smiješ ga udarati!”

 

 

2. Empatičko reflektiranje stanja djevojčice kada je osigurana sigurnost oba djeteta

 

“Naljutilo te što je uzeo posudu s flomasterima. Trebaju ti da nastaviš crtati.”

 

3 koraka u postavljanju granica

Kako osigurati slijeđenje postavljene strukture kod djeteta? Sama informacija o tome što se ne smije i zahtjev da prestane možda djetetu neće biti dovoljan i ponašanje se može nastaviti. U tom slučaju najavljujemo posljedicu na ponašanje koju potom, ako se ponašanje nastavi, i dosljedno provodimo. Promotrimo proces postavljanja granica kroz 3 koraka:

 

1. Informiranje o granici (uz empatičko reflektiranje emocionalnog stanja djeteta)

Ne podrazumijevamo da djeca već znaju sva pravila ponašanja. Mnoga zaista ne znaju iako se ona smatraju pravilima “lijepog ponašanja” i kao odrasli ih jako dobro poznajemo pa lako zaboravimo da ih djeca tek uče i da je učenje proces od puno ponavljanja. Neka pravila zasigurno već znaju, primjerice obiteljska pravila koja su svakodnevna i često ih ponavljate. Ovaj je korak moguće preskočiti tek ako ste u potpunosti sigurni da je dijete već usvojilo određeno pravilo i da ga ne treba o njemu informirati.

 

Npr. “ (Sviđa ti se voziti autić ovuda.) Ne smiješ ga voziti oko mojih nogu dok kuham, mogla bih pasti.“

 

2. Podsjetnik na granicu uz najavu posljedice

Ako dijete nastavlja s ponašanjem na koje ste reagirali informiranjem o granici, treba najaviti posljedicu. Naglasak je na najavi posljedice tako da ju jasno povežemo s eventualnim nastavkom nepoželjnog ponašanja. Ne podrazumijevamo da ćemo posljedicu nužno i provesti u djelo, već dijete tek informiramo o njoj te mu pružamo priliku za samoregulaciju ponašanja.

 

Npr. “Sjeti se da se ne smiješ voziti autić oko mojih nogu. Ako ga nastaviš voziti ovuda, uzet ću ti ga.”

 

Bitno je da je posljedica za dijete relevantna i usko vezana uz situaciju - dok se dijete igra s autićem na neprihvatljiv način, autić je u fokusu nepoželjnog ponašanja te zbog toga najavljujemo njegovo oduzimanje. Ako bi se dijete na nepoželjan način igralo s prijateljima (npr.udaralo ih, vrijeđalo ili sl.) najavili bismo udaljavanje iz igre na nekoliko minuta.

 

3. Provođenje posljedice (uz naglasak na uzročno-posljedičnoj vezi ponašanja i posljedice po dijete)

U ovom koraku provodimo najavljenu posljedicu dosljedno, bez obzira na to je li se nastavak ponašanja dogodio slučajno ili namjerno. Time učimo dijete da ponašanje ima svoju posljedicu čak i ako nam se dogodi slučajno i zbog toga je potrebno paziti i vježbati samoregulaciju - kada bi se od posljedice izvukli jer nije bilo namjerno, naučili bi samo efikasan način izbjegavanja posljedice “Uvijek reci da je slučajno!”.

 

Bitno je naglasiti uzročno-posljedičnu vezu nastavka ponašanja i provedene posljedice.

 

Npr. “Nastavio si voziti autić oko mojih nogu i zbog toga ti ga uzimam.”

 

Formulacija koja dodatno pomaže izgradnji osobne odgovornosti kod djeteta - ideje da odgovaram za svoje postupke i na meni je odluka hoću li snositi posljedicu ili ne je:

 

“Odlučio si nastaviti voziti autić oko mojih nogu pa si odlučio da ti ga uzmem.”

 

Djeca često nastavljaju s ponašanjem zbog manjka samoregulacije pa prema tome odluka o nastavku ponašanja može zvučati pretjerano. No ovom formulacijom dajemo djetetu do znanja da ima moć odlučiti o provođenju posljedice - ako odluči nastaviti s ponašanjem, odlučilo je da se najavljena posljedica provede.

Naravno, u slučaju da se dijete uspješno samoregulira i prestane igrati oko vaših nogu reći ćete:

 

“Odlučio si se prestati igrati oko mojih nogu, bitno ti je da autić ostane kod tebe.”

 

 

Razvoj samoregulacije i osobne odgovornosti kroz empatičko postavljanje granica

 

Ovim načinom postavljanja granica pružamo djetetu priliku za vježbanje samoregulacije i gradimo ideju osobne odgovornosti. Samoregulacija se vježba isključivo u situaciji postojanja impulsa za određenim ponašanjem koji je potrebno zaustaviti i odgoditi. Zbog toga je trenutak nepoželjnog ponašanja jedini pravi trenutak za uvježbavanje samoregulacije. Sve ostalo je teorija - npr. Ako odgođeno razgovarate s djetetom o nepoželjnom ponašanju i granicama, ne pružate mu priliku za vježbanje samoregulacije, u najboljem slučaju prenosite poželjne vrijednosti “pristojnog ponašanja”. Kao što neku drugu vještinu kao npr. plesne pokrete ili udarac lopte u nogometu nećemo vježbati kroz razgovor o tome već čineći potrebne korake, isto trebamo učiniti sa samoregulacijom.

 

Mali izvanzemaljci

Za kraj, zamislite djecu kao male izvanzemaljce koji su rođenjem prvi puta kročili na ovaj, njima nov i nepoznat svijet. Tek uče upravljati svojim tijelom, uče prepoznavati tjelesne signale, i uče se snalaziti u okolini i društvu u kojem žive. Za to im je potrebno vanjsko vodstvo i imenovanje svega što se događa (pa tako i njihovih unutarnjih stanja) kako bi što više naučili o sebi. Potrebna im je i jasna struktura od nas odraslih kako bi znali udovoljiti zahtjevima okoline. Dvjema sastojcima, empatičkim reflektiranjem i pružanjem jasne strukture tj. postavljanjem granica, olakšavamo im snalaženje u novom i nepoznatom svijetu.

Hvala na čitanju! :)

 

Literatura:

 

• Goleman, D. (1997). Emocionalna inteligencija. Zagreb: Mozaik knjiga
• Juul, J. (1995). Razgovori s obiteljima: perspektive i procesi. Zagreb: Alinea
• Juul, J. (2008). Vaše kompetentno dijete.Zagreb: Naklada Pelago
• Mischel, W., Ebbesen, E.B. (1970). Attention In Delay Of Gratification. Journal of Personality and Social Psychology. 16(2): 329–337.